Današnje doba mladima donosi pritisak da trebaju završiti fakultet, jer "ga svi imaju".
Priče o tome da se treba školovati čim duže, zaokupljaju razmišljanja djece već u sedmom razredu, jer tada moraju početi paziti na prosjek. Pritisak okoline s kojim će se suočiti za dvije godine, prilikom izbora srednje škole, započet će njihov ulazak u svijet malo ozbiljnijih, jer brojke upisane u svjedodžbe postaju sudbonosne. Sve ovo na leđa tinejdžera stavlja pritisak na koji nisu spremni, jer su se do jučer bezbrižno igrali, neopterećeno učili, a ocjene samo ponekad bili prisiljeni ispravljati.
Opisanu agoniju osim djece proživljavaju i roditelji koji tijekom djetetova srednjoškolskog obrazovanja često sebi zadaju zadatak pronaći koji je fakultet pravi za njihovo dijete. Pritom preskaču pitanje treba li njihovo dijete uopće upisati fakultet. Ukoliko smatraju da treba, o toj temi počesto ni ne razgovaraju međusobno. Ako pak učenik „nije materijal" za fakultet, svim silama ga se nastoji uvjeriti u suprotno. Pod "nije materijal" ne mislim na to da je neka osoba manje sposobna od drugih, no još četiri ili pet godina školovanja za pojedinca može biti kompliciran zadatak. Možda ga buduće zanimanje, za koje je potrebno još mnogo truda i prakse prije početka samostalnog rada, jednostavno ne privlači dovoljno. Možda se osoba želi baviti zanatom koji ne zahtijeva akademski stupanj obrazovanja. U prvom slučaju često se neopravdano govori da netko nije "dovoljno pametan" da bi studirao, a u drugom roditelji uglavnom potiču svoju djecu da završe srednju školu bez posebnog usmjerenja, a potom odluče. Učenik nije dovoljno siguran u sebe da se svemu ovome suprotstavi, a roditelji mu nisu spremni reći kako je bolje da ni ne ide na faks. Vjerojatno zato što to smatraju svojim osobnim porazom. Poraz je u njihovim očima još i veći, ukoliko su učinili sve da njihovo dijete ima što bolji prosjek. "Poraz" onih učenika koji nemaju sve petice niti prolaze s odličnim, zasebna je tema o koju ovdje ne treba započinjati. Reći ću samo da je takav "poraz" vrlo često ogroman uspjeh.
Iza "stabilnih četvorki" (ili bilo kojeg prosjeka) nerijetko se kriju učenici koji znanje lako primjenjuju u životu, znaju što žele i istražuju kako to postići. Njima poticaj okoline za "bildanje" prosjeka može donijeti samo frustraciju neispunjenih očekivanja i osjećaj kako nisu dovoljno dobri. Kao da tinejdžersko razdoblje samo po sebi ne nosi dovoljno preispitivanja svega što radiš! Budući da u tom preispitivanju rijetko tko sam sebe procijeni dovoljno dobrim, podrška roditelja je u odluci da učenik ne upiše fakultet (kao i u suprotnoj), presudna je dok se pojedinac bori sam sa sobom. Prisiljavanje rijetko donesi željene rezultate pa ni natezanje oko završavanja faksa nikud ne vodi. Odabir željenog zanata, donijet će neusporedivo više zadovoljstva i mogućnosti tijekom izgradnje karijere pojedinca.
Ako pak osoba ne zna u kojem smjeru krenuti, treba si postaviti pitanje: "U čemu sam zbilja dobar?" i prihvatiti iskreni odgovor kao svoju početnu točku u karijeri. Nažalost, previše mladih umjesto spomenutog pitanja, sebi postavlja sljedeće: "Koji ću faks najlakše završiti?", zanemarujući pritom da diploma iz "krivog" zanimanja vodi u neželjenu karijeru i budućnost ispunjenu frustracijama. Kad takva budućnost započne, prestaje biti bitno kome si što dokazao, a nezadovoljstvo raste iz dana u dan. Nakon pet godina možda ćemo se zavaravati procjenom kako bi sve bilo bolje da je plaća veća, iako je istina upravo suprotna - ne postoji iznos plaće koji bi mogao nadoknaditi bol zbog odustajanja od vlastitih snova, koji god oni bili.
Komentar: Ivona Šeparović
