Srednji vijek je povijesno razdoblje započeto padom Zapadnog Rimskog carstva 476. godine.
Okončano je krajem 15. stoljeća pojavom renesanse i velikih geografski otkrića (Amerika, 1492.) je doba koje olako nazivamo "mračno doba". Znanost, umjetnost i ljudska kultura općenito stagniraju u tom dugom razdoblju od 10 stoljeća ne donoseći pri tom ništa revolucionarno niti konstruktivno za ljudsku civilizaciju. No, je li uistinu srednji vijek bio toliko mračan ili je mračno i neutemeljeno naše mišljenje o njemu?
U tom je dugom razdoblju došlo do velikih promjena, prije svega u umjetnosti. Nove kulture miješale su se s običajima rimskog carstva i stvarale nove vrijednosti, a to jednim dijelom možemo zahvaliti i Barbarima. Da, upravo onima koje smatramo razaračima i rušiteljima kulture, znanosti i umjetnosti nakon rimskog carstva.
Ono što je također osvijetlilo to ''mračno doba'' je pojava nove religije koja je doprinijela i znanosti i umjetnosti – islama. Islam je imao uzor u kršćanstvu, ali bio je više orijentiran na znanost, graditeljstvo, geometriju. Islamski mozaici iz tog doba i danas ostavljaju bez daha, jer su u vrijeme nastanka bili prikaz Raja. Prije pojave islama (610. godine) mala i tajnovita zajednica tadašnjih heretika, svojom je kodiranom umjetnošću utrla put današnjoj iznimnoj snazi kršćanstva.
Umjetnost nikad ne laže! Priče koje nam priča sačuvana umjetnost srednjeg vijeka ukazuju upravo na to da ono nikada nije bio mračno doba. Katakombe, smatrane skloništima kršćana koji su se skrivali od Rimljana, zapravo nismo bile skrivene. Bili su to veliki podzemni gradovi koje teško da se i pred kim moglo sakriti. Rimljani su dakle znali za njih, ali nisu razumjeli poruke koje su kršćani među sobom prenosili, ostavljajući na zidovima "umjetnost" koja je zapravo bila kod i skrivena poruka u simbolima, poput ovih na slikama.
Druga slika pokazuje tzv. Ki-ro (grčki alfabet X i P) monogram kojeg su rani kršćani prihvatili kao svoj simbol i koristili u umjetnosti na sarkofazima, posuđu i svijećama. Simbol je predstavljao samog Isusa Krista i vjerovalo se da ima magične moći. Drugi simbol na prvoj slici je sidro koje je simbolom kršćanstva postalo jer njegov gornji dio ima oblik križa. Uskoro su se pojavili i prvi prikazi Isusa, ne više simbolično (riba) već u pravom ljudskom oblik, ali nimalo nalik onom kakva Isusa zamišljamo danas. Na prvim prikazima Isus nije ima tamnu kosu, niti bradu, niti je bio "muževan" baš naprotiv. Bio je to dječarac, svijetle rudlave kose, nježnog lica koje je jednako tako moglo biti i žensko lice, kako je prikazano na dijelu sarkofaga na trećoj slici. Bio je to također sretan Isus, nikad mučen, krvav ili na smrtnim mukama na križu. No taj prikaz treba uzeti s rezervom jer nitko od ranih kršćana nije imao ni najmanjeg pojma kako je Isus zapravo izgledao. Biblija ga nije opisala, niti itko drugi te je potraga za pravim likom Isusa bila glavna potraga umjetnosti srednjeg vijeka. U tom se razdoblju doista pojavio lik Isusa koji je mučen, ali i muževan. Pored takvog Isusa bilo je potrebno naći neki novi lik koji će biti "više za žensku kršćansku publiku". Pogađate, bila je Djevica Marija, vrlo slična onoj koju su štovali stari Egipćani, a bila je to zaštitnica plodnosti i prirode, Izida (Aset).
Trebalo je negdje smjestiti svu tu novu umjetnost, ali moderne galerije kakve danas poznajemo nisu tad postojale. Umjetnost nije bila za mase, pogotovo ne u tako kodiranoj formi. Međutim, mozaici i freske te želja da se umjetnost približiti većem broju ljudi i prenese poruku, zaslužni su za nastanak prvih crkava, na području sve od britanskog otočja do Istanbula. Pojavom crkava, skromnost kakvu je kršćanstvo dotad prakticiralo, više nije bila opcija.
Vjera odnosno religija bila je dakle pokretač umjetnosti u ranom srednjem vijeku i nastavila se sve do renesanse kad neka druga, ovozemaljska umjetnost dolazi na svjetlo. Postojalo je nešto vrlo svjetlo u srednjem vijeku, a obožavano od onih koji su navodno bili veliki osvajači, ali i razarači. Zlato je Barbarima bilo važnije od bilo čega drugog i zlato je bilo ono što ih je u prvom redu zanimalo, a ne kako nešto uništiti. Huni, Vizigoti (zapadni), Ostrogoti (istočni), Vandali, Avari i drugi barbari vođeni su željom za osvajanjem i ubiranjem zlata, ali nisu bili imuni na umjetnost. Prvenstveno Vizigoti, koji su bili sve samo ne "goli divljaci" već moguće prvi koji su izumili hlače. Vješti jahači nisu mogli zamisliti jahanje u togi, hlače su bile puno bolja opcija.
U vrijeme rimskog carstva, barbarima su se nazivali svi koji nisu bili stanovnici rimskog carstva. Stoga je besmisleno pomisliti da je rimsko carstvo bilo jedino poprište kulturnog života i umjetnosti.
Autorica: Martina Tomljanović*
*Napomena: Članak je u siječnju objavljen u ZeGeZIN-u,a možeš čitati u PDF formatu ovdje.
