Informacija je danas dostupna na svakom koraku. O svemu, o svakome, svim ljudima u par klikova.
Informacija se "naplaćuje" oglašavanjem. Klik na klik i stigli smo. Na virtualno mjesto koje sami nikako ne bismo mogli predvidjeti, jer nam ono nije bilo primarni cilj. Googlali smo relativno poznat pojam, sa željom da dobijemo preciznu definiciju i došli do mnoštva neočekivanih i međusobno oprečnih infomacija. Istina, vjerodostojnost informacija koje čitamo trebali bismo provjeravati u osam koraka koje je preporučila Međunarodna federacija knjižničarskih društava i ustanova (IFLA), no umjesto toga, vjerujemo onom izvoru koji je bio pri vrhu tražilice. Posebno ako je taj izvor neka internetska stranica koju smo već posjećivali ili ju je netko od prijatelja preporučio. Pritom pretraživanje prekinemo onda kada naiđemo na informacije koje podupiru naše stavove. Logika medija je takva. Mediji to očekuju od čitatelja, a čitatelji to rade. Postepeno se ta granica izbrisala i danas je publika sve više ona koja i sama kreira medijski sadržaj, primjerice na društvenim mrežama.
Objavljujemo privatne fotografije i osobne informacije, komentiramo sebe i druge, ulazimo u tuđe živote i drugima dopuštamo da budu dio našeg. Sve kritike na račun takvog pristanka na narušavanje privatnosti, sažete su u prvoj rečenici Garyja Turka, videa pod nazivom "Look Up": "Imam 422 prijatelja, a ipak sam sam!" Kritičko progovaranje o gubitku istinske bliskosti među ljudima, za istu optužuje tehnologiju i poziva ljude da prestanu gledati u ekrane, osvrnu se oko sebe i budu prisutni u stvarnom životu. Premda je ovakva slika nerealno prenaglašena, vrijedi se zapitati: "Kako provodimo vrijeme na internetu?" Potreba da nam svi ljudi budu dostupni za komunikaciju gotovo cijeli dan i želja da im gotovo iste sekunde odgovorimo na poruku, jer "...ionako će vidjeti da sam pročitala", stvaraju privid povezanosti i informiranosti. Stoga, nakon što smo pedesetak puta u danu provjerili novosti na profilima svih aplikacija koje imamo instalirane na pametnom telefonu, nemamo potrebu niti pročitati vijesti iz zemlje i svijeta, a kamo li provjeriti koliko su točne. Idealno za manipulaciju, zar ne? Teoretičari zavjere vjerojatno će reći da nas različite vlasti na taj način "pokoravaju" i osiguravaju poslušnost građana, no tehnologija ipak nije dovoljna. Promišljati o pročitanom, kao i o onom što slušamo (koji god da je izvor u pitanju) odgovornost je svakog pojedinca. Ako to ne radi, pojedinac šteti ne samo sebi, nego i društvu.
Građanin počinje razmišljati kako su stvari nepromjenjive, stoga "najbolje je ništa ni ne znati", a kada to prihvati kao činjenicu, neinformiranost postaje stil života, u kojem bez problema naširoko govorimo o onome o čemu gotovo ništa ne znamo. Naravno, ponovno ćemo okriviti tehnologiju, koja nam je omogućila da samo jednim klikom kažemo koliko nam se nešto "sviđa", ili pak da "razvežemo" jezik u anonimnom komentaru, znajući da nas ekran štiti od stvarne reakcije okoline. Sve čemu pristupamo na takav način i dalje će ostati nepromjenjeno, dok god se prepuštamo virtualnoj komunikaciji, olako je zamjenjujući pseudo - stvarnošću, kao da nešto isprogramirano utječe na nas približno jednako kao stvarni ljudi koji nas okružuju. Problem, dakle, nije u prevelikoj količini informacija, već u činjenici da nam one daju lažni osjećaj informiranosti, iako zapravo uopće ne znamo što se događa oko nas. Zadovoljni smo sa nekoliko Googleovih odgovora, umjesto da tražimo odgovore koje tražilice ne znaju i stvarnost iza osmijeha na fotografiji koja je "prikupila" stotine lajkova.
Komentar: Ivona Šeparović
