Pri odabiru zanimanja, sagledavamo crno - bijelom tehnikom, ovisno o preferencijama.
Neka zanimanja opisujemo kao idealna, jer su u našim razmišljanjima "ružičasta", a neka kao grozna, jer nam se čini da "trošiti" život radeći to znači samo jedno - gore ne može. U prostoru između ta dva ekstrema nalaze se mnogi poslovi o kojima u srednjoj ili tijekom faksa niti ne razmišljamo, dok prisilno ne postanu podnošljiva B opcija. Nije to kuhanje kave, koje se često uzima kao početak svih poslova, već radni zadatci koji ni na koji način nemaju veze sa stvarnim zanimanjem, kao na primjer rad u civilnom društvu osoba koje su po struci pravnici. Ako je to ono što nam se dugoročno čini smislenim i dobra je opcija za stjecanje iskustva, na takvom se mjestu isplati ostati. No, što kada primarna opcija postane - nepodnošljiva?
"Ne mogu raditi ono za što se školujem", priča mi neki dan jedna poznanica. Otkad se znamo, činilo se da ima samo jednu želju: raditi posao koji je u Hrvatskoj prilično tražen, ali je to zvanje teško steći. Sada, nadomak cilja, kao da je taj san potpuno isčezao. Njezino "ružičasto" buduće zanimanje, za nju označava sve osim svijetle budućnosti. Objašnjavala mi je gomilu ponavljajućih radnji koje njezin posao podrazumijeva i ponavljala kako je to za nju previše statično već sada.
Instiktivno sam se zapitala: "Nije li svako zanimanje na svijetu zapravo prepuno ponavljajućih radnji?" Naravno, većinu svoje karijere ipak ih takvima ne doživljavamo. Novi dan znači nove izazove i možda iste ponavljajuće radnje, ali sa drugim ljudima, različitim temama i (ne)očekivanim ishodima. Barem ako u poslu uživamo. Naizgled iste radnje tada doživljavamo drugačije, dok razvijamo sebe i kolege s kojima radimo te postižemo željene rezultate. Upravo nam ponavljanje, koje u radu uvijek postoji do neke razine, omogućava da razvijemo strategiju i budemo učinkovitiji. Manji dio svakog posla, koji je uvijek različit, omogućava nam da upotrijebimo svoju kreativnost i izgradimo sebe, ljude oko sebe i organizaciju najviše što u tom trenutku možemo.
S vremenom ćemo tako mijenjati i početnu strategiju rada, a najprije one stvari koje smo dotad obavljali rutinski. Upravo zbog promijene rutine, nećemo niti imati osjećaj da isti posao radimo godinama, jer ga se nismo zasitili. Trećina dana koju provede na poslu tada nije vrijeme koje zaposlenik jedva čeka da prođe. Naprotiv, svoje zanimanje često osjeća kao poziv, svjestan da sposobnosti koje ima doprinose osobnom razvoju i profesionalnom napretku. Osjeća se ispunjeno i siguran je u svoj odabir, čak i u trenucima kada mora donositi teške odluke. Više od toga čovjek ne može niti poželjeti, barem kada je posao u pitanju.
Komentar: Ivona Šeparović
