Kad ekipa sjedi za stolom, najmanje jedna osoba nepristojno izistira da svoj mobitel drži na stolu.
Opravdanja poput: "Stavio sam ga na vibru!", vrlo brzo postanu beznačajna, jer korisnik ionako svakih par minuta provjerava ima li "novosti". Kao da ne vjeruje vibriranju, iznova otvara Facebook poruke, Viber, pa WhatsApp, i tako u krug. Potom se sjeti neke super fotke sa Instagrama koju želi pokazati svima koji sjede za stolom. Mobitel kruži i naizgled svi razgovaramo o istoj temi, a zapravo smo odavno "odlutali" sa mjesta gdje smo sada. Nakon otprilike minutu, svatko provjerava svoj mobitel, a 30-ak sekundi poslije, neugodnu tišinu konačno prekida nečiji prijedlog: "Ostavimo mobitele i družimo se uživo!" Kako izazovan prijedlog! A što ako me netko bude zbilja hitno trebao? Podsvjesno se, čini se, bojimo da ćemo nešto propustiti. Ali, realno, nećemo.
Sjetimo se samo kako su bez mobitela, aplikacija i raznih uređaja koji osiguravaju da smo gotovo neprestano svima dostupni, živjeli naši roditelji. Ako u tom trenutku nisu doma, nitko ih ne može dobiti na telefon. "Nazvat će Vas kad se vrate.", rečenica je koju smo često izgovarali davnih dana, zar ne? A danas... dopustili smo si da budemo gotovo neprestano dostupni; čim otvoriš neku aplikaciju za čavrljanje, drugi vide da si na mreži, čim pročitaš poruku, pošiljatelj pročita da si kliknuo "viđeno", ako netko slučajno još uvijek ne zna da si na putovanju i/ili u dobrom društvu, stavljaš fotku na društvene mreže... Sve je to očekivano pa misliš da znaš sve o svima koji su ti bitni i da oni znaju sve o tebi. Dok te gomila klikanja ne prevari. Tada nenamjerno saznaš da ti se prijateljica udala, a kad joj kreneš čestitati shvatiš da se mjesecima niste čule i sva besmisao gomile lajkova izađe na vidjelo.
Poželiš se vratiti u one dane kada si rođendan ili neku drugu bitnu stvar osobi iz drugog grada običavao čestitati putem pisma, ako si znao adresu ili telefonski, ako si imao sreću da dragocjeni blok s imenima i brojevima bliskih (i menje bliskih) prijatelja dovoljno pažljivo čuvaš. Naravno, na njemu je uvijek bilo nekoliko prekriženih brojeva (koje nisi ispravno napisao iz prve), ali si se do broja ili adrese potrudio doći. Preduvjeti za to bili su bliskost i želja da se ostane u kontaktu.
Danas nam više od toga ipak treba spretnost i strpljenje. Ljudi i prečesto pitaju dozvolu da te "dodaju" na popis kontakata na društvenim mrežama, koji se tako olako nazivaju "prijatelji". Olako, kažem, jer većinu profila koji su nam na raspolaganju ipak ćemo pogledati samo par puta godišnje, kada nas algoritam neke društvene mreže na to potakne. Nekoliko klikova godišnje i to je to. A "prijatelji" smo, zar ne? Ne čudi stoga da istraživanja već duže vremena istraživanja pokazuju da osobe između 20 i 40 godina starosti pate od nesanice. "Posljedice prekomjerne upotrebe raznih gadgeta u večernjim satima su nesanica, hiperaktivnost, smanjena koncentracija i tjeskoba", prenosi Živim.hr. Problem je to kojeg može uzrokovati pretjerano često korištenje pametnih telefona u večernjim satima, u prostoru u kojem spavate. Jasno, ponekad je teško odvojiti se od različitih uređaja s ekranima preko kojih komuniciramo s drugima. Puno klikova navede nas da površinsku bliskost doživljavamo kao iskrenu i duboku, jer imamo dojam da smo stalno u kontaktu.
Nekoć sam mislila da smanjivanje broja "prijatelja" na društvenim mrežama povećava šanse za stvarnom bliskošću, ali nažalost nije tako. Postoje stvari koje sa drugima ne možemo i ne želimo dijeliti preko ekrana. Jednostavno zato što želimo vidjeti njihovu reakciju uživo: pogled, osmijeh, a možda i suzu... jer samo stvarne emocije pokazuju stvarnu bliskost. Onu zbog koje uzimaš godišnji da posjetiš prijatelje u drugom gradu i da zajedno stvorite uspomene na koje te neće podsjećati logaritamski posložen video, jer ne postoje lajkovi ni komentari koji bi mogli opisati čvrsti stisak ruke ili topao zagrljaj.
Komentar: Ivona Šeparović
