Dan bez treme bio bi umjetan, dosadan i hladan. U njemu ne bismo bili ljudi, nego roboti.
Svaki čovjek ima tremu, barem na sekundu u nekom danu. Tko kaže da nema tremu, taj laže. Tko laže, taj krade, a tko krade, taj ubija. U slučaju negiranja treme, čovjek "ubija" svoju ljudskost. Točnije, negira je, jer želi odavati savršenost robota. Robota, koji samo zna izvršiti zadatke, kakvi god oni bili, a ne uzima u obzir posljedice. Robota koji nema srce i ne zna za povezanost. Ne zna da djela, pozitivna ili negativna, sa sobom nose posljedice. Upravo zbog negativnih posljedica, ili straha da će do njih doći, ljudi imaju tremu.
U poslovnom svijetu, posljedice se čine velikima, ali najčešće nisu. Pojednostavljeno rečeno, ako zezneš, nećeš napredovati, a ako više puta zezneš izgubit ćeš posao. Ako nešto dobro napraviš, postepeno ćeš napredovati. U privatnom svijetu, posljedice se čine malima, ali najčešće nisu. Pozitivne stvari među ljudima grade povjerenje i prijateljstvo, a negativne ruše prilike za povezivanje. Pokazuju ti da "nisi dovoljno dobar", iako je vrlo često nemoguće zaključiti što to "dovoljno" podrazumijeva.
Gore od samog iskustva treme ponekad je razgovor o tremi. Iako pomno biramo ljude kojima opisujemo situacije u kojima imamo tremu, nesigurnost proživljena u nekoj situaciji javlja se već pri spominjanju iste. Odjednom "ne znamo" je li ono što pričamo zaista bitno onima koji su nam dovoljno bitni da im se povjerimo. Da priznamo kako smo uvjereni da smo u krivo vrijeme, na krivom mjestu, nedovoljno pametni, nedovoljno spremni... Ustvari, da prepričamo sve laži u koje nas je trema uspjela uvjeriti, većinom "prijeteći" potencijalnim događajima, koji se na posljetku nisu ni dogodili. Ipak, o tremi treba pričati, jer samo ćemo tada razumjeti zašto smo sami sebi nerazumljivi kada zamuckujemo, iako smo pet minuta prije toga pričali posve tečno.
One koji tvrde da nikad nemaju tremu, rado bih upitala: "Zašutite li ikad zato što ste se uplašili da ćete reći nešto glupo? Pričate li ikad "kao navijeni", jer niste sigurni da ono što pričate ima uopće smisla?" Priznajte si, s vremena na vrijeme odgovor na jedno od ova dva pitanja je potvrdan, jer ste nesavršeni ljudi, imate emocije i - želite povezanost s drugima. Kada se bojite to priznati, zamaskirate tremu i lažete da ju nemate. Zaboravljate da upravo trema pokazuje da smo ljudi, a ne roboti; da smo svjesni svojih mana i imamo volje mijenjati se. Bez obzira na to što nikad nećemo postati savršeni. Kada bismo postali savršeni, ne bismo bili ljudi, nego roboti. Ne bismo marili za posljedice svojih djela i ne bi nam bilo stalo ni do nas samih, a do drugih ljudi još manje.
Dozvolite mi stoga da Vas upitam: "Imate li tremu?" Ja imam tremu. Iako činim sve da se ta trema (posebno u poslu) što manje vidi, ne sramim se priznati da ju imam. Kad god mi je do nekoga ili do nečega stalo, imam tremu, barem dok ne vidim da stvari idu u dobrom smjeru. Kad god stvari ne odrađujemo samo da se nečega ili nekoga riješimo, uključuju se emocije. Uzbuđenje vrlo često prerasta u tremu, ali zato nam život nije dosadan. Ponekad ne možemo ni pretpostaviti što nas sve čeka, jer "kada staviš svoje srce u nešto, to te može odvesti bilo gdje." (Kenny Rogers)
Komentar: Ivona Šeparović
