U vremenu pandemije, a posebno lock-downa, lako smo se priviknuli na (pre)veliki broj informacija.
Pandemija je, kao potpuno nova situacija, u cijelom svijetu uzrokovala kod ljudi potrebu da se informiraju više nego li ikada prije. Čitali smo dostupne članke, iščekivali vijesti o novim saznanjima o pandemiji koronavirusa, pratili statistike i upute nadležnih institucija. U svemu tome nismo ni shvatili da smo zagušeni informacijama, opterećeni potrebom da u šumi informacija saznamo što je istina, a što laž... Svi zajedno smo upali u infodemiju.
UNESCO i Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) infodemiju su definirali kao "prekomjernu količinu informacija o nekom problemu, koja otežava pronalaženje rješenja." Savjeti za izbjegavanje infodemije, poput provođenja manje vremena na internetu i pažljivog biranja izvora informacija, sami po sebi se čine razumljivima, no...
Čini se da nas smirivanje pandemije nije dovelo do izlaska iz infodemije, samo smo u međuvremenu promijenili temu o kojoj se svakodnevno (pre)više informiramo. Aktualna svjetska zabrinutost oko rata u Ukrajini te osjećaj neizvjesnosti i dalje nam "nameću" imperativ da budemo informirani, ako već ništa konkretnije ne možemo poduzeti. A čini se da rijetko možemo.
Ipak, poanta kvalitetnog informiranja nije u prekomjernoj potrazi za novim informacijama, nego u prihvaćanju činjenice da, koliko god smo informirani, svaki novi dan u naše živote donosi mnogo neizvjesnosti. Iako planiramo i priželjkujemo stvari, teško možemo sa sigurnošću znati što će biti sutra.
Stoga, za vlastitu dobrobit, trebamo biti oprezni da nas količina informacija ne zatrpa i bespotrebno ne optereti. Tek tada moći ćemo živjeti danas, planirati sutra, ali i biti pomireni sa činjenicom da na (ne)izvjesnost budućnosti kao pojedinci ne možemo utjecati.
Komentar: Ivona Šeparović*
*Napomena: Stavovi izneseni u komentaru su osobni stav autorice i ne odražavaju nužno stav Udruge Zamisli.
