Malo vremena, mnogo obveza, svima je poznat dnevni scenarij. Ne samo zato što je postala "moda".
Presudno nije to što je pretrpavanje rasporeda "u modi", već to što smo navikli sebi i drugima postavljati nerealna očekivanja. Sjetimo se samo koliko smo puta čuli žalopojku koja počinje rečenicom: "Moj bi dan trebao trajati 48 sati." Dan bi, dakle, u idealnom svijetu trebao trajati dvostruko duže. Budući da to nije tako, dosjetili smo se alternativi: "Kad već ne mogu dobiti dvostruko više vremena, mogu raditi dvije stvari odjednom." Zvuči logično, zar ne?
Započinjemo uvođenjem mulititaskinga u svakodnevicu. Tako se vjerojatno osjećamo energičnijima i manje krivimo sebe ako nešto ne stignemo, jer smo učinili sve što smo mogli da odradimo stvari na vrijeme. No,je li to doista tako? Neučinkovitost multitaskinga objasnio je Dave Crenshaw. Publici na TEDx događaju dao je dva naizgled jednostavna zadatka: najprije napisati riječ "mulittasking", a onda na drugoj strani papira napisati brojeve od 1 do 27. Najprije je zatražio da te dvije radnje naprave jednu za drugom, a kasnije je zamolio da najprije napišu jedno slovo pa jedan broj, itd. U oba slučaja mjerio je vrijeme, a prvi način odrađivanja zadataka bio je mnogo učinkovitiji.
Prebacivanje sa zadatka na zadatak troši našu energiju, smanjuje kvalitetu rada i dovodi nas u stanje većeg stresa, kako je objasnio Crenshaw. Stoga je publika zadatke obavljala brže, kvalitetnije, ali i uz manje stresa. Nakon tako jednostavnog testa i nedvosmislenog rezultata, teško je ne zapitati se koliko vremena "prosipamo", upravo u želji da vrijeme uštedimo. Radimo minimalno dvije stvari odjednom: tipkamo na laptopu i razgovaramo na mobitel, a prethodno smo stišali glazbu. Iako je fokusiranje na jednu stvar često teško postići, čini se da ono nije luksuz, već preduvjet da stvari postignemo na željeni način.
Autorica: Ivona Šeparović
