Kašnjenje je navika koja izaziva mnoge svađe i narušavanje odnosa, jer je rezultat "malih" odluka.
Odgađanje alarma za samo pet minuta jedna je od njih. Alarm se ionako ne odgađa samo jednom, nego najmanje dvaput. Deset minuta proleti kao deset sekundi. Žene oklijavaju dok biraju odjeću, jer ni jedna majica ne pristaje mrzovoljnom jutarnjem raspoloženju. Zaključavanje vrata pet minuta poslije "zadnjeg časa", barem po planu osmišljenom dan prije.
Upravo tih pet minuta presudi da nam tramvaj pobjegne pred nosom pa se na posao lako zakasni i deset minuta. Odugovlačimo i kod odlaska na pauzu, želeći odraditi "samo još ovo". Samo jedna stvar pretvori se u više njih, a desetominutno ispijanje kave potraje punih 20 minuta.
Ako se iz ureda ne krene u pravo vrijeme, kasnimo na tramvaj za doma i odgađamo popodnevni dogovor, kako bismo stigli nešto pojesti prije kave s prijateljicom. Kada prijateljica zna da kasniš par minuta, gotovo je sigurno da ćeš zakasniti punih deset. Najmanje. Ona će te strpljivo čekati, ali se ipak namrštiti kad te konačno dočeka, kako bi ti dala do znanja da misli kako je ne poštuješ. Kada uvidiš da različita opravdanja ne daju željeni rezultat, već samo prijateljici "dižu tlak", odustaješ. Kako bi se iskupila, odlučuješ da ćeš na kavi s prijateljicom ostati duže. OK, vjerojatno ćeš doći doma kasnije nego si planirala, ali kućanski poslovi ionako će te čekati. Njih rješavaš kasno navečer, ne računajući da se iduće jutro trebaš dići ranije nego danas, kako ne bi zakasnila na posao.
Ujutro opet odgodiš alarm, prekršiš sve planove osmišljene dan prije. Kašnjenje postaje tvoja beskonačna fleksibilnost, zbog koje ljudi oko tebe postaju sve manje fleksibilni, jer su uvjereni da ih ne poštuješ. Ako misliš da su u krivu, pričekaj. Prvo duže čekanje natjerat će te da se zapitaš zašto dopuštaš da te drugi "preveslaju". Idealna je to prilika da ti sam prestaneš kasniti. Ako kašnjenje shvatiš kao prevaru, trudit ćeš se ne "preveslati" druge. Priznajmo si, kašnjenje volimo samo onda kada mi iz (ne)opravdanih razloga kasnimo, no ne i onda kada druge čekamo, zar ne?
Komentar: Ivona Šeparović
